Nebojša Vasović Zar opet o Kišu?Nebojša Vasović je diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, na grupi „Jugoslovenske književnosti sa opštom“ 1978. U Beogradu je radio kao slobodni umetnik: pisac, književni kritičar, jedan od urednika lista Književna reč (1984-88) i saradnik „Trećeg programa Radio Beograda“ (1980-88). Seli se za Kanadu marta 1988, gde i danas živi. Magistrirao je 1992. na „Novom kalifornijskom koledžu“ u San Francisku (program Poetics) sa temom „Epigramska poezija D. H. Lorensa“. Radovi su mu prevođeni na španski, nemački, engleski, francuski, švedski, poljski, rumunski, mađarski, slovački, slovenački, makedonski i turski.U knjizi Zar opet o Kišu?, Vasović uzvraća na izazov diskriminacije, zaoštrava svoje teze, iznova pokazujući osnovnu dvostrukost svog polemičkog stanovišta. On nastavlja da analizira pripovedne postupke samog Kiša. U veoma uspešnim analizama Grobnice za Borisa Davidoviča naglasak je postavljen na Kišovo pripovedno heroizovanje jednog tipa revolucionara kao nešto što bi trebalo da bude suprotno piščevoj oglašenoj kritici komunističkog totalitarizma. Uprkos takvoj kritici, Kiš u pripovednom svetu oblikuje jednog komunističkog revolucionara u skladu sa herojskom ideologijom tih vremena. U analizi priče Knjiga kraljeva i budala, pak, naš esejista dokazuje – analizom pripovedne podloge – monohromost piščeve imaginacije. Sve nas to može odvesti do značajnog teorijsko-polemičkog pitanja: koliko istorijski sadržaj mora biti kruto i tipizirano uprizoren, da bi se obrazovala njegova eksplicitna negacija?Sam Vasović smatra da je Kišov odnos prema jevrejskoj temi – neautentičan. On navodi neopovrgnuto svedočenje po kojem je Kiš Brodskom kazao kako je proganjan od srpskog antisemitizma. To je ruski pesnik i napisao u predgovoru za francusko izdanje Grobnice za Borisa Davidoviča. Upitan da objasni ovu potpunu neistinu, Kiš je rekao kako je dao takvo obaveštenje da bi se knjiga bolje prodavala u Francuskoj. To je biografska činjenica.Vasovićev interpretativni naglasak proističe iz saznanja o Kišovoj upotrebi jevrejske teme u skladu sa javnim očekivanjem: neko ko računa sa boljom prodajom knjige kao posledicom izmišljenog antisemitskog progona svakako je neko ko instrumentalizuje samu jevrejsku temu svog pripovedanja zbog očekivanog uspeha. Naš esejista smatra da je upotreba bilo koje teme – staljinističke, ruske ili jevrejske – u ozbiljnom neskladu sa autentičnošću. Otud dokazuje kako neautentično iskustvo ima svojih posledica u književnoj slabosti Kišovog pripovedanja. To je okosnica njegove argumentacije koja se račva u više pravaca, jer se u području književne autentičnosti odvija Vasovićevo dugotrajno kretanje od biografskih preko književnih do kulturnopolitičkih činjenica… (Pečat – M.Lompar)

Zar opet o Kisu?

Nebojša Vasović 
Zar opet o Kišu?
Nebojša Vasović je diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, na grupi „Jugoslovenske književnosti sa opštom“ 1978. U Beogradu je radio kao slobodni umetnik: pisac, književni kritičar, jedan od urednika lista Književna reč (1984-88) i saradnik „Trećeg programa Radio Beograda“ (1980-88). Seli se za Kanadu marta 1988, gde i danas živi. Magistrirao je 1992. na „Novom kalifornijskom koledžu“ u San Francisku (program Poetics) sa temom „Epigramska poezija D. H. Lorensa“. Radovi su mu prevođeni na španski, nemački, engleski, francuski, švedski, poljski, rumunski, mađarski, slovački, slovenački, makedonski i turski.
U knjizi Zar opet o Kišu?, Vasović uzvraća na izazov diskriminacije, zaoštrava svoje teze, iznova pokazujući osnovnu dvostrukost svog polemičkog stanovišta. On nastavlja da analizira pripovedne postupke samog Kiša. U veoma uspešnim analizama Grobnice za Borisa Davidoviča naglasak je postavljen na Kišovo pripovedno heroizovanje jednog tipa revolucionara kao nešto što bi trebalo da bude suprotno piščevoj oglašenoj kritici komunističkog totalitarizma. Uprkos takvoj kritici, Kiš u pripovednom svetu oblikuje jednog komunističkog revolucionara u skladu sa herojskom ideologijom tih vremena. U analizi priče Knjiga kraljeva i budala, pak, naš esejista dokazuje – analizom pripovedne podloge – monohromost piščeve imaginacije. Sve nas to može odvesti do značajnog teorijsko-polemičkog pitanja: koliko istorijski sadržaj mora biti kruto i tipizirano uprizoren, da bi se obrazovala njegova eksplicitna negacija?
Sam Vasović smatra da je Kišov odnos prema jevrejskoj temi – neautentičan. On navodi neopovrgnuto svedočenje po kojem je Kiš Brodskom kazao kako je proganjan od srpskog antisemitizma. To je ruski pesnik i napisao u predgovoru za francusko izdanje Grobnice za Borisa Davidoviča. Upitan da objasni ovu potpunu neistinu, Kiš je rekao kako je dao takvo obaveštenje da bi se knjiga bolje prodavala u Francuskoj. To je biografska činjenica.
Vasovićev interpretativni naglasak proističe iz saznanja o Kišovoj upotrebi jevrejske teme u skladu sa javnim očekivanjem: neko ko računa sa boljom prodajom knjige kao posledicom izmišljenog antisemitskog progona svakako je neko ko instrumentalizuje samu jevrejsku temu svog pripovedanja zbog očekivanog uspeha. Naš esejista smatra da je upotreba bilo koje teme – staljinističke, ruske ili jevrejske – u ozbiljnom neskladu sa autentičnošću. Otud dokazuje kako neautentično iskustvo ima svojih posledica u književnoj slabosti Kišovog pripovedanja. To je okosnica njegove argumentacije koja se račva u više pravaca, jer se u području književne autentičnosti odvija Vasovićevo dugotrajno kretanje od biografskih preko književnih do kulturnopolitičkih činjenica… (Pečat – M.Lompar)



Nebojša Vasović Zar opet o Kišu? Vasović uzvraća na izazov diskriminacije, zaoštrava svoje teze, iznova pokazujući osnovnu dvostrukost svog polemičkog

Zar opet o Kišu?

Dragiša ŽivkovićPočeci srpske književne kritike (1817-1860)Dragiša Živković (1914–2002), istoričar književnosti.Studije jugoslovenske književnosti i srpskohrvatskog jezika završio je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Na istom fakultetu odbranio doktorsku disertaciju pod nazivom: Počeci srpske književne kritike (1817-1860) (1956). Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu radi od 1957. na predmetima Teorija književnosti i Istorija jugoslovenskih književnosti. Bio je dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1959-1961. Godine 1962. prelazi na Filozofski fakultet u Novom Sadu. Istaknut je teoretičar književnosti. Bio je aktivan član Matice srpske i uredništva Letopisa Matice srpske za književnost i jezik.

Poceci srpske knjizevne kritike (1817-1860)

Dragiša Živković
Počeci srpske književne kritike (1817-1860)
Dragiša Živković (1914–2002), istoričar književnosti.
Studije jugoslovenske književnosti i srpskohrvatskog jezika završio je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Na istom fakultetu odbranio doktorsku disertaciju pod nazivom: Počeci srpske književne kritike (1817-1860) (1956). Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu radi od 1957. na predmetima Teorija književnosti i Istorija jugoslovenskih književnosti. Bio je dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1959-1961. Godine 1962. prelazi na Filozofski fakultet u Novom Sadu. Istaknut je teoretičar književnosti. Bio je aktivan član Matice srpske i uredništva Letopisa Matice srpske za književnost i jezik.



Počeci srpske književne kritike (1817-1860) Dragiša Živković
Dragiša Živković (1914–2002), istoričar književnosti.

Počeci srpske književne kritike (1817-1860)

Miroslav Pantić Iz književne prošlostiStudije i oglediSadržajDubrovačko pozorište Držićevog dobaPoetika Marina DržićaNalješkovićeva komedija "arecitana u Mara Klaričića na piru"Petar Zoranić i naša narodna književnostJugoslovenska književnost i usmena (narodna) književnost od XV do XVIII vekaKnez Lazar i Kosovska bitka u staroj književnosti Dubrovnika i Boke KotorskeStara dubrovačka maskerata "Tržnicam""Dubravka" Dživa GundulićaDubrovačko pozorište sedamnaestoga vekaBeleške uz staru dubrovačku komediju "Jerko Škripalo"Dubrovački pesnik Antun GleđevićNovopazarski zapisi Dubrovčanina Sima Budmanija iz 1734. godineSolarić, Kreljanović, ApendiniPogovor

Iz knjizevne proslosti

Miroslav Pantić  
Iz književne prošlosti
Studije i ogledi
Sadržaj
Dubrovačko pozorište Držićevog doba
Poetika Marina Držića
Nalješkovićeva komedija "arecitana u Mara Klaričića na piru"
Petar Zoranić i naša narodna književnost
Jugoslovenska književnost i usmena (narodna) književnost od XV do XVIII veka
Knez Lazar i Kosovska bitka u staroj književnosti Dubrovnika i Boke Kotorske
Stara dubrovačka maskerata "Tržnicam"
"Dubravka" Dživa Gundulića
Dubrovačko pozorište sedamnaestoga veka
Beleške uz staru dubrovačku komediju "Jerko Škripalo"
Dubrovački pesnik Antun Gleđević
Novopazarski zapisi Dubrovčanina Sima Budmanija iz 1734. godine
Solarić, Kreljanović, Apendini
Pogovor



Miroslav Pantić Iz književne prošlosti polovna knjiga polovne knjige

Iz književne prošlosti

Igor Mandić Predsmrtni dnevnikIgor Mandić (Šibenik, 20. novembar 1939 — Zagreb, 13. mart 2022) bio je hrvatski književnik, esejista, feljtonista, polemičar, kao i književni i muzički kritičar.*Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt „vrati u život“ – tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje „Predsmrtnog dnevnika“. Ako se uzme u obzir da su promišljanja o velikim, ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – tj. o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše.Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt „vrati u život“ – tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje „Predsmrtnog dnevnika“. Ako se uzme u obzir da su promišljanja o velikim, ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – tj. o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše u domeni medicinskih znanosti ili da ih se razvlači po novinama u paušalnom dajdžestiranju, onda se naglašava jedinstvenost ovoga dnevnika sročenoga iz literarnoga konteksta. Propuštajući te velike teme kroz filtar osobne i obiteljske sudbine, Mandić je ovdje čitateljima izručio istovremeno opis svojih (netočno predviđenih) posljednjih dana i sukus ponajboljih ideja koje su o istim temama kroz povijest već sročili neki od najoštroumnijih filozofa, sociologa, antropologa… Dakako, na impuls pisanja u prvom je redu utjecalo osobno iskustvo starenja i možda previše naglašena patetična svijest – formulirana prema J. Améryju kao „nagnuće prema smrti“ – kako su njegova životna putanja i djelovanje dokrajčeni (I. M. rođen je 1939. g.).Srećom, nije pogodio, pa kako se taj slućeni kraj nije dogodio ni tijekom pisanja ni po zapisivanju (IV./2014. – VIII./2015.), umjesto loših vijesti dobili smo ovakav dnevnik, prvi i jedini takav u povijesti hrvatske (i šire) tekstualnosti. Nasuprot mogućoj sumnji kako je biološko klonuće prouzročilo i slabljenje pisma, ovdje se čita kako se iskazano „nagnuće prema smrti“ često samo od sebe pobija. Stoga ovdje zatječemo i onoga „staroga“ (tj. mlađega) Mandića, poznatog nam desetljećima po polemičkim knjigama (npr. „Nježno srce“; „Policajci duha“; „Sloboda lajanja“; „Za našu stvar“; „Hitna služba“; „Bijela vrana“ itd.). Dakle i u predsmrtnom ozračju – koje se priviđa autoru – njegov intelektualno-biološki nerv tome se opire. Možda hoće reći kako se smrti najbolje može napakostiti tako da joj, makar i u posljednji čas – opalimo pljusku.

Predsmrtni dnevnik

Igor Mandić
 Predsmrtni dnevnik
Igor Mandić (Šibenik, 20. novembar 1939 — Zagreb, 13. mart 2022) bio je hrvatski književnik, esejista, feljtonista, polemičar, kao i književni i muzički kritičar.
*
Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt „vrati u život“ – tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje „Predsmrtnog dnevnika“. Ako se uzme u obzir da su promišljanja o velikim, ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – tj. o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše.Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt „vrati u život“ – tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje „Predsmrtnog dnevnika“. Ako se uzme u obzir da su promišljanja o velikim, ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – tj. o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše u domeni medicinskih znanosti ili da ih se razvlači po novinama u paušalnom dajdžestiranju, onda se naglašava jedinstvenost ovoga dnevnika sročenoga iz literarnoga konteksta. Propuštajući te velike teme kroz filtar osobne i obiteljske sudbine, Mandić je ovdje čitateljima izručio istovremeno opis svojih (netočno predviđenih) posljednjih dana i sukus ponajboljih ideja koje su o istim temama kroz povijest već sročili neki od najoštroumnijih filozofa, sociologa, antropologa… Dakako, na impuls pisanja u prvom je redu utjecalo osobno iskustvo starenja i možda previše naglašena patetična svijest – formulirana prema J. Améryju kao „nagnuće prema smrti“ – kako su njegova životna putanja i djelovanje dokrajčeni (I. M. rođen je 1939. g.).
Srećom, nije pogodio, pa kako se taj slućeni kraj nije dogodio ni tijekom pisanja ni po zapisivanju (IV./2014. – VIII./2015.), umjesto loših vijesti dobili smo ovakav dnevnik, prvi i jedini takav u povijesti hrvatske (i šire) tekstualnosti. Nasuprot mogućoj sumnji kako je biološko klonuće prouzročilo i slabljenje pisma, ovdje se čita kako se iskazano „nagnuće prema smrti“ često samo od sebe pobija. Stoga ovdje zatječemo i onoga „staroga“ (tj. mlađega) Mandića, poznatog nam desetljećima po polemičkim knjigama (npr. „Nježno srce“; „Policajci duha“; „Sloboda lajanja“; „Za našu stvar“; „Hitna služba“; „Bijela vrana“ itd.). Dakle i u predsmrtnom ozračju – koje se priviđa autoru – njegov intelektualno-biološki nerv tome se opire. Možda hoće reći kako se smrti najbolje može napakostiti tako da joj, makar i u posljednji čas – opalimo pljusku.


Igor Mandić Predsmrtni dnevnik Igor Mandic polovna knjiga

Istraži sve knjige

Prošetajte se našim pretraživačem bajkovitim predelima stare knjige, prođite kroz šumarke i livade polovne knjige, idite potokom retke knjige do izvora antikvarne knjige.

Zar opet o Kišu?

Počeci srpske književne kritike (1817-1860)

Iz književne prošlosti

Predsmrtni dnevnik