Name: Pesme
Availability: InStock
Author: Branko Radičević

Pesme

Branko Radičević (Brod na Savi, 28. mart 1824 — Beč, 1. jul 1853) bio je srpski romantičarski pesnik. Napisao je 54 lirske i sedam epskih pesama.

Igor Mandić Predsmrtni dnevnikIgor Mandić (Šibenik, 20. novembar 1939 — Zagreb, 13. mart 2022) bio je hrvatski književnik, esejista, feljtonista, polemičar, kao i književni i muzički kritičar.*Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt „vrati u život“ – tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje „Predsmrtnog dnevnika“. Ako se uzme u obzir da su promišljanja o velikim, ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – tj. o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše.Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt „vrati u život“ – tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje „Predsmrtnog dnevnika“. Ako se uzme u obzir da su promišljanja o velikim, ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – tj. o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše u domeni medicinskih znanosti ili da ih se razvlači po novinama u paušalnom dajdžestiranju, onda se naglašava jedinstvenost ovoga dnevnika sročenoga iz literarnoga konteksta. Propuštajući te velike teme kroz filtar osobne i obiteljske sudbine, Mandić je ovdje čitateljima izručio istovremeno opis svojih (netočno predviđenih) posljednjih dana i sukus ponajboljih ideja koje su o istim temama kroz povijest već sročili neki od najoštroumnijih filozofa, sociologa, antropologa… Dakako, na impuls pisanja u prvom je redu utjecalo osobno iskustvo starenja i možda previše naglašena patetična svijest – formulirana prema J. Améryju kao „nagnuće prema smrti“ – kako su njegova životna putanja i djelovanje dokrajčeni (I. M. rođen je 1939. g.).Srećom, nije pogodio, pa kako se taj slućeni kraj nije dogodio ni tijekom pisanja ni po zapisivanju (IV./2014. – VIII./2015.), umjesto loših vijesti dobili smo ovakav dnevnik, prvi i jedini takav u povijesti hrvatske (i šire) tekstualnosti. Nasuprot mogućoj sumnji kako je biološko klonuće prouzročilo i slabljenje pisma, ovdje se čita kako se iskazano „nagnuće prema smrti“ često samo od sebe pobija. Stoga ovdje zatječemo i onoga „staroga“ (tj. mlađega) Mandića, poznatog nam desetljećima po polemičkim knjigama (npr. „Nježno srce“; „Policajci duha“; „Sloboda lajanja“; „Za našu stvar“; „Hitna služba“; „Bijela vrana“ itd.). Dakle i u predsmrtnom ozračju – koje se priviđa autoru – njegov intelektualno-biološki nerv tome se opire. Možda hoće reći kako se smrti najbolje može napakostiti tako da joj, makar i u posljednji čas – opalimo pljusku.

Predsmrtni dnevnik

Igor Mandić
 Predsmrtni dnevnik
Igor Mandić (Šibenik, 20. novembar 1939 — Zagreb, 13. mart 2022) bio je hrvatski književnik, esejista, feljtonista, polemičar, kao i književni i muzički kritičar.
*
Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt „vrati u život“ – tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje „Predsmrtnog dnevnika“. Ako se uzme u obzir da su promišljanja o velikim, ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – tj. o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše.Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt „vrati u život“ – tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje „Predsmrtnog dnevnika“. Ako se uzme u obzir da su promišljanja o velikim, ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – tj. o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše u domeni medicinskih znanosti ili da ih se razvlači po novinama u paušalnom dajdžestiranju, onda se naglašava jedinstvenost ovoga dnevnika sročenoga iz literarnoga konteksta. Propuštajući te velike teme kroz filtar osobne i obiteljske sudbine, Mandić je ovdje čitateljima izručio istovremeno opis svojih (netočno predviđenih) posljednjih dana i sukus ponajboljih ideja koje su o istim temama kroz povijest već sročili neki od najoštroumnijih filozofa, sociologa, antropologa… Dakako, na impuls pisanja u prvom je redu utjecalo osobno iskustvo starenja i možda previše naglašena patetična svijest – formulirana prema J. Améryju kao „nagnuće prema smrti“ – kako su njegova životna putanja i djelovanje dokrajčeni (I. M. rođen je 1939. g.).
Srećom, nije pogodio, pa kako se taj slućeni kraj nije dogodio ni tijekom pisanja ni po zapisivanju (IV./2014. – VIII./2015.), umjesto loših vijesti dobili smo ovakav dnevnik, prvi i jedini takav u povijesti hrvatske (i šire) tekstualnosti. Nasuprot mogućoj sumnji kako je biološko klonuće prouzročilo i slabljenje pisma, ovdje se čita kako se iskazano „nagnuće prema smrti“ često samo od sebe pobija. Stoga ovdje zatječemo i onoga „staroga“ (tj. mlađega) Mandića, poznatog nam desetljećima po polemičkim knjigama (npr. „Nježno srce“; „Policajci duha“; „Sloboda lajanja“; „Za našu stvar“; „Hitna služba“; „Bijela vrana“ itd.). Dakle i u predsmrtnom ozračju – koje se priviđa autoru – njegov intelektualno-biološki nerv tome se opire. Možda hoće reći kako se smrti najbolje može napakostiti tako da joj, makar i u posljednji čas – opalimo pljusku.


Igor Mandić Predsmrtni dnevnik Igor Mandic polovna knjiga

Draga P. Jovanović (1885-1975)Bez imenaNarodna knjižnica - BeogradŠtamparija Progres Beograd*Srpska književnica, diplomirala književnost na univerzitetu u Ženevi 1911. godine, gde je i osvojila prvu nagradu za psihološko-dramsku poemu „Noć u Veneciji” (1909). U prvoj polovini 20. veka Draga Jovanović je objavila romane Bez imena (1931), Verin slučaj (1963), zbirku pripovedaka Mučenice i grešnice (1937), Mozaik stvarnosti i snova (1965), pripovetku „Majka” (1961), zbirku poema San letnje noći (1933) i dramu Jesenja noć – zimska noć (1966). U svojim delima je istraživala problematiku materinstva, vanbračne trudnoće u tradicionalnom društvu, ljubavi, bolesti i smrti.

Bez imena

Draga P. Jovanović (1885-1975)
Bez imena
Narodna knjižnica - Beograd
Štamparija Progres Beograd
*
Srpska književnica, diplomirala književnost na univerzitetu u Ženevi 1911. godine, gde je i osvojila prvu nagradu za psihološko-dramsku poemu „Noć u Veneciji” (1909). U prvoj polovini 20. veka Draga Jovanović je objavila romane Bez imena (1931), Verin slučaj (1963), zbirku pripovedaka Mučenice i grešnice (1937), Mozaik stvarnosti i snova (1965), pripovetku „Majka” (1961), zbirku poema San letnje noći (1933) i dramu Jesenja noć – zimska noć (1966). U svojim delima je istraživala problematiku materinstva, vanbračne trudnoće u tradicionalnom društvu, ljubavi, bolesti i smrti. 


Draga P. Jovanović
Bez imena
Narodna knjižnica - Beograd

Branislav GlumacZagrepčanka*Roman Zagrepčanka objavljen je davne 1974. i od tada je doživio čak 12 izdanja. Vrlo brzo stekao je status kultnog romana koji je obilježio jedno vrijeme, ali to je roman koji su čitale mnoge generacije.Kroz priču o životu djevojke Marijane, govori o odrastanju jedne generacije. Marijana potječe iz višeg sloja, školuje se za liječnicu, no ne zadržava se u miljeu u kojem je odrasla, već se kreće raznim dijelovima grada, ne bježeći niti od periferije. Ona je promiskuitetna, spava s bogatim muškarcima, živi posve neobuzdano. Obitelj doživljava kao lažnu, potrošenu licemjernu zajednicu u kojoj roditelji streme tek ugledu i moći.Glumac nam ne nudi nikakav sladunjavi kraj. Baš zbog toga što nije nimalo uljepšavao, već je brutalno razgolitio ljude i njihovo ponašanje, u situacijama koje su danas jednako žive kao i prije 40 godina, Zagrepčanka je roman koji će voljeti i nove generacije.Darija Žilić*Branislav Glumac hrvatski je književnik (pjesnik, prozaik, dramski pisac i likovni kritičar). Objavio je tridesetak knjiga. Prvim pjesmama javio se 1953. godine u Virovitičkom listu. Zastupljen je u antologijama proze i poezije. S Petrom Kepeskim preveo je prvu antologiju makedonske poezije na hrvatski jezik. Sačinio je i antologiju Moja prva ljubavna pjesma (od Krleže do Babića). Sav svoj radni vijek proveo je (i provodi) kao profesionalni književnik. Statusna knjiga unutar Glumčevog opusa i kultna knjiga recentne hrvatske proze je roman Zagrepčanka iz 1974. godine.Nevezanost za radni odnos omogućila mu je da se kreće u raznovrsnim umjetničkim društvima i sredinama: od svijeta glume, teatra i filma do važnih susreta i prijateljevanja sa slikarima i kiparima. Tako su nastale knjige Razgovori sa slikarima koje je vodio u ateljeima tematski vezani za procese likovnog stvaranja u vremenskom rasponu od najstarijih do mlađih generacija (Tartaglia, K. Hegedušić, Veža, Lovrenčić, Šebalj, Vaništa, Murtić, Reiser, Dogan, Seder, Koydl, Biffel, Hoti, Šiško, Lončar) i Sjećanja na ljude (dvije knjige) književnike od Krleže, Cesarića, Tadijanovića, Krkleca, Božića, Šegedina, Matkovića, Kaleba, Desnicu, Dizdara, Slamniga, Šoljana, V. Parun, Kuzmanovića, Pupačića do Severa, glumce i redatelje od Gavelle, Radojevića, Spajića, Golika, D. i J. Marušića, Grkovića, Cilića, Kutijara, Šovagovića, Ličine, Dracha pa do Kojadinovića, Oreškovića, Krnjajića, Buljana i mnogih drugih.Pojedina djela i tekstovi prevedena su mu na francuski, engleski, njemački, talijanski, ruski, slovenski, bugarski, slovački i albanski jezik. Svom zavičajnom gradu, Virovitici, poklonio je 100 umjetničkih djela hrvatskih slikara i 20 skulptura koje su sada izložene kao stalni postav u dvorcu Pejačević. Živi i radi u Zagrebu.

Zagrepcanka

Branislav Glumac
Zagrepčanka
*
Roman Zagrepčanka objavljen je davne 1974. i od tada je doživio čak 12 izdanja. Vrlo brzo stekao je status kultnog romana koji je obilježio jedno vrijeme, ali to je roman koji su čitale mnoge generacije.
Kroz priču o životu djevojke Marijane, govori o odrastanju jedne generacije. Marijana potječe iz višeg sloja, školuje se za liječnicu, no ne zadržava se u miljeu u kojem je odrasla, već se kreće raznim dijelovima grada, ne bježeći niti od periferije. Ona je promiskuitetna, spava s bogatim muškarcima, živi posve neobuzdano. Obitelj doživljava kao lažnu, potrošenu licemjernu zajednicu u kojoj roditelji streme tek ugledu i moći.
Glumac nam ne nudi nikakav sladunjavi kraj. Baš zbog toga što nije nimalo uljepšavao, već je brutalno razgolitio ljude i njihovo ponašanje, u situacijama koje su danas jednako žive kao i prije 40 godina, Zagrepčanka je roman koji će voljeti i nove generacije.
Darija Žilić
*
Branislav Glumac hrvatski je književnik (pjesnik, prozaik, dramski pisac i likovni kritičar). Objavio je tridesetak knjiga. Prvim pjesmama javio se 1953. godine u Virovitičkom listu. Zastupljen je u antologijama proze i poezije. S Petrom Kepeskim preveo je prvu antologiju makedonske poezije na hrvatski jezik. Sačinio je i antologiju Moja prva ljubavna pjesma (od Krleže do Babića). Sav svoj radni vijek proveo je (i provodi) kao profesionalni književnik. Statusna knjiga unutar Glumčevog opusa i kultna knjiga recentne hrvatske proze je roman Zagrepčanka iz 1974. godine.
Nevezanost za radni odnos omogućila mu je da se kreće u raznovrsnim umjetničkim društvima i sredinama: od svijeta glume, teatra i filma do važnih susreta i prijateljevanja sa slikarima i kiparima. Tako su nastale knjige Razgovori sa slikarima koje je vodio u ateljeima tematski vezani za procese likovnog stvaranja u vremenskom rasponu od najstarijih do mlađih generacija (Tartaglia, K. Hegedušić, Veža, Lovrenčić, Šebalj, Vaništa, Murtić, Reiser, Dogan, Seder, Koydl, Biffel, Hoti, Šiško, Lončar) i Sjećanja na ljude (dvije knjige) književnike od Krleže, Cesarića, Tadijanovića, Krkleca, Božića, Šegedina, Matkovića, Kaleba, Desnicu, Dizdara, Slamniga, Šoljana, V. Parun, Kuzmanovića, Pupačića do Severa, glumce i redatelje od Gavelle, Radojevića, Spajića, Golika, D. i J. Marušića, Grkovića, Cilića, Kutijara, Šovagovića, Ličine, Dracha pa do Kojadinovića, Oreškovića, Krnjajića, Buljana i mnogih drugih.
Pojedina djela i tekstovi prevedena su mu na francuski, engleski, njemački, talijanski, ruski, slovenski, bugarski, slovački i albanski jezik. Svom zavičajnom gradu, Virovitici, poklonio je 100 umjetničkih djela hrvatskih slikara i 20 skulptura koje su sada izložene kao stalni postav u dvorcu Pejačević. Živi i radi u Zagrebu.


Zagrepčanka

Muharem BazduljI oni su pjevali o ratuU prvom poglavlju, polazeći od knjiga Vesne Goldsworthy i Marije Todorove, ali i istraživanja Božidara Jezernika i Omera Hadžiselimovića, Bazdulj Hskicira prisustvo područja bivše Jugoslavije (i šire – Balkana) u engleskoj književnosti od početka XIX veka do pred sami posljednji rat. U drugom se bavi književnim delima koja su nastajala dok je rat trajao, čiji su autori Susan Sontag, Josif Brodski, Salman Rushdie i Mark Ravenhill. U trećem poglavlju tema su kriminalistički i špijunski romani o ratu u Jugoslaviji Colina Falconera i Fredericka Forsytha. U četvrtom poglavlju je reč o djelima u kojima ratni raspad Jugoslavije igra na izgled samo ornamentalnu ulogu ( J.M. Coetzee, Paul Auster, Julian Barnes.) U petom poglavlju ću on bavi i knjigama koje rat u Jugoslaviji tematizuju post festum (Lawrence Weschler, Geraldine Brooks, Steven Galloway. U šestom, zaključnom, poglavlju sumiraju se uvidi do kojih se došlo. „Medijski interes za ovu temu“, piše Bazdulj, „ primarno je, kako je za medije i uobičajeno, uslovljen aktuelnošću, dok akademski radovi s fokusom na rat na području bivše Jugoslavije, što je za njih i generalno karakteristično, pretenduju na usku specijalističku publiku. Književna djela, međutim, kojima ću se ovdje baviti trude se nadilaziti puku aktuelnost te ciljaju na širu publiku i na taj način razotkrivaju trajnije i važnije mjesto teme ratnog raspada Jugoslavije u kulturama u kojima su nastala“.

I oni su pjevali o ratu

Muharem Bazdulj
I oni su pjevali o ratu
U prvom poglavlju, polazeći od knjiga Vesne Goldsworthy i Marije Todorove, ali i istraživanja Božidara Jezernika i Omera Hadžiselimovića, Bazdulj Hskicira prisustvo područja bivše Jugoslavije (i šire – Balkana) u engleskoj književnosti od početka XIX veka do pred sami posljednji rat. U drugom se bavi književnim delima koja su nastajala dok je rat trajao, čiji su autori Susan Sontag, Josif Brodski, Salman Rushdie i Mark Ravenhill. U trećem poglavlju tema su kriminalistički i špijunski romani o ratu u Jugoslaviji Colina Falconera i Fredericka Forsytha. U četvrtom poglavlju je reč o djelima u kojima ratni raspad Jugoslavije igra na izgled samo ornamentalnu ulogu ( J.M. Coetzee, Paul Auster, Julian Barnes.) U petom poglavlju ću on bavi i knjigama koje rat u Jugoslaviji tematizuju post festum (Lawrence Weschler, Geraldine Brooks, Steven Galloway. U šestom, zaključnom, poglavlju sumiraju se uvidi do kojih se došlo. „Medijski interes za ovu temu“, piše Bazdulj, „ primarno je, kako je za medije i uobičajeno, uslovljen aktuelnošću, dok akademski radovi s fokusom na rat na području bivše Jugoslavije, što je za njih i generalno karakteristično, pretenduju na usku specijalističku publiku. Književna djela, međutim, kojima ću se ovdje baviti trude se nadilaziti puku aktuelnost te ciljaju na širu publiku i na taj način razotkrivaju trajnije i važnije mjesto teme ratnog raspada Jugoslavije u kulturama u kojima su nastala“. 


Stefan CvajgMarija Stjuart*Štefan Cvajg (nem. Stefan Zweig; Beč, 28. novembar 1881 — Petropolis, 22. februar 1942) bio je austrijski pisac, dramaturg, novinar i biograf. Na vrhuncu svoje književne karijere, tokom 1920-ih i 1930-ih, bio je jedan od najpopularnijih književnika na svetu*Na srednjovekovnoj pozornici intriga, dvoličnosti pa i krvavih ubistava Štefan Cvajg u ovom maestralnom biografskom romanu opisuje psihološke portrete dveju snažnih žena. Jedna od njih, škotska kraljica Marija Stjuart, rastrzana između strasti i ništa manje strastvene borbe za svoju veru, stoji nasuprot engleske kraljice, dvolične i proračunate Elizabete I. Svoj fascinantni životni put, strastvena i lepa Marija Stjuart okončava najpre u skoro dvodecenijskom zatočeništvu engleske kraljice i na kraju smrću odsecanjem glave, ni u jednom momentu ne pomislivši da se odrekne sopstvene vere.

Marija Stjuart

Stefan Cvajg
Marija Stjuart
*
Štefan Cvajg (nem. Stefan Zweig; Beč, 28. novembar 1881 — Petropolis, 22. februar 1942) bio je austrijski pisac, dramaturg, novinar i biograf. Na vrhuncu svoje književne karijere, tokom 1920-ih i 1930-ih, bio je jedan od najpopularnijih književnika na svetu
*
Na srednjovekovnoj pozornici intriga, dvoličnosti pa i krvavih ubistava Štefan Cvajg u ovom maestralnom biografskom romanu opisuje psihološke portrete dveju snažnih žena. Jedna od njih, škotska kraljica Marija Stjuart, rastrzana između strasti i ništa manje strastvene borbe za svoju veru, stoji nasuprot engleske kraljice, dvolične i proračunate Elizabete I. Svoj fascinantni životni put, strastvena i lepa Marija Stjuart okončava najpre u skoro dvodecenijskom zatočeništvu engleske kraljice i na kraju smrću odsecanjem glave, ni u jednom momentu ne pomislivši da se odrekne sopstvene vere.


Dragica RadovićPIVA - običaji, igre i pesme u Pivi*Piva je srpsko pleme u Staroj Hercegovini na severu današnje Crne Gore koje pripada grupi starohercegovačkih plemena, zajedno sa Banjanima, Drobnjacima, Uskocima, Šarancima, Nikšićima, Rudinjanima, Golijanima i Graovljanima. Od sredine 15. veka do 1877. godine Piva je bila pod upravom Osmanskog carstva, a oslobođena je od strane crnogorske vojske u Crnogorsko-turskom ratu (1876—1878) uz sadejstvo okolnih plemena i samih Pivljana. Zvanično, Crnoj Gori je pripala odlukom Berlinskog kongresa iz 1878.

PIVA - obicaji, igre i pesme u Pivi

Dragica Radović
PIVA - običaji, igre i pesme u Pivi
*
Piva je srpsko pleme u Staroj Hercegovini na severu današnje Crne Gore koje pripada grupi starohercegovačkih plemena, zajedno sa Banjanima, Drobnjacima, Uskocima, Šarancima, Nikšićima, Rudinjanima, Golijanima i Graovljanima. Od sredine 15. veka do 1877. godine Piva je bila pod upravom Osmanskog carstva, a oslobođena je od strane crnogorske vojske u Crnogorsko-turskom ratu (1876—1878) uz sadejstvo okolnih plemena i samih Pivljana. Zvanično, Crnoj Gori je pripala odlukom Berlinskog kongresa iz 1878.


Dragica Radović
PIVA - običaji, igre i pesme u Pivi

PIVA - običaji, igre i pesme u Pivi

Antonio GramšiFilozofija istorije i politikeIzbor iz delaPisma iz zatvora*Sadržaj:Filozofija prakseGramši o Marksu i LenjinuFilozofija istorijeFilozofija politikeNaučno zasnivanje društvene akcijeIdeologija i politička akcijaSoijalizam i kulturaKomunistička revolucijaPISMA IZ ZATVORA*Antonio Gramši (ital. Antonio Gramsci; Ales, 22. januar 1891 — Rim, 27. april 1937) je bio italijanski marksistički filozof, lingvista, pisac i političar. Bio je sin nižeg državnog službenika. U socijalističku partiju učlanio se 1913, a 1921. postao je generalni sekretar novoformirane Komunističke partije. Iako je bio poslanik Musolini ga je 1926. smestio u zatvor gde je ostao do kraja života. U zatvorskim beleškama (napisano između 1925 — 1935, objavljeno 1971) pokušao je da da protivtežu naglasku koji ortodoksni marksizam stavlja na naučni determinizam ističući značaj političke i ideološke borbe. Iako zastupnici evrokomunizma tvrde da je Gramši na njih izvršio uticaj on je čitavog života bio lenjinista i revolucionar.

Filozofija istorije i politike

Antonio Gramši
Filozofija istorije i politike
Izbor iz dela
Pisma iz zatvora
*
Sadržaj:
Filozofija prakse
Gramši o Marksu i Lenjinu
Filozofija istorije
Filozofija politike
Naučno zasnivanje društvene akcije
Ideologija i politička akcija
Soijalizam i kultura
Komunistička revolucija
PISMA IZ ZATVORA
*
Antonio Gramši (ital. Antonio Gramsci; Ales, 22. januar 1891 — Rim, 27. april 1937) je bio italijanski marksistički filozof, lingvista, pisac i političar. Bio je sin nižeg državnog službenika. U socijalističku partiju učlanio se 1913, a 1921. postao je generalni sekretar novoformirane Komunističke partije. Iako je bio poslanik Musolini ga je 1926. smestio u zatvor gde je ostao do kraja života. U zatvorskim beleškama (napisano između 1925 — 1935, objavljeno 1971) pokušao je da da protivtežu naglasku koji ortodoksni marksizam stavlja na naučni determinizam ističući značaj političke i ideološke borbe. Iako zastupnici evrokomunizma tvrde da je Gramši na njih izvršio uticaj on je čitavog života bio lenjinista i revolucionar.


Antonio Gramši
Filozofija istorije i politike
Izbor iz dela
Pisma iz zatvora