Limeni dobos

„Remek-delo nobelovca Gintera Grasa koje je pomerilo granice književnosti.“
– Die Presse

Limeni doboš

Ljudi sa četiri prsta Miodrag BulatovićBIGZ Beograd1976Miodrag Bulatović (Okladi, kod Bijelog Polja, 20. februar 1930 — Igalo, 15. mart 1991) bio je srpski pisac i novinar. Važi za jednog od naših najboljih romansijera i najprevođenijih pisaca, iako je status njegove književnosti marginalizovan.Godine 1975. objavljeno je "preko dvadeset" romana a u užem izboru našli su se Vojin Jelić: "Pobožni đavo", Niko Jovićević: "Madra oka", Dragoslav Mihailović: "Petrijin venac", Miodrag Bulatović "Ljudi sa četiri prsta", Radomir Smiljanić: "U Andima Hegelovo telo".Žiri u sastavu Petar Džadžić, Muharem Pervić, Radovan Vučković, Vuk Filipović, Sreten Asanović, Milan Vlajčić i Žika Bogdanović svoju odluku doneo je većinom glasova. (P. Džadžić i M. Pervić nisu učestvovali u radu žirija a M. I. Bandić podneo je ostavku pa je na njegovo mesto pozvan M. Vlajčić.)NIN od 1. februara 1976. donosi reči Miodraga Bulatovića o priznanju koje mu je dodeljeno:"Ova nagrada je za mene, mogu otvoreno reći, prekretnica. To je istovremeno prvo umetničko i književno priznanje koje sam dobio posle punih dvadeset godina rada na književnosti. Srećan sam što je to nagrada lista u kome sam objavio svoje prve prozne sastave. NIN-ova nagrada je "naš Gonkur", u to nema sumnje, pa nije važan ni njen finansijski iznos..."Književni junaci romana Ljudi sa četiri prsta pripadaju sloju odbačenih, bivših ljudi, propalih egizistencija. To je ceo jedan svet podzemlja ili, paralelni svet, sva istočnoevropska emigracija koja je našla utočište u zapadnoevropskim zemljama. Emigranti svih vrsta, čije je jedino zanimanje karađa, pljačka, nasilje i teror, glavni su junaci ove crne hronike Evrope. Vozovi, konclageri, svratišta, uglavnom na teritoriji Nemačke, jesu mesta na kojima se pojavljuju Bulatovićevi junaci. U Ljudima sa četiri prsta nema ni glavnog događaja ni glavnom junaka. U prvom planu je pojava ili fenomen emigracije, a kroz niz karakterističnih zgoda ukazuje se na politički i egzistencijalni vid ovog problema.Čitav ovaj svet ubica, lopova, zločinaca Bulatović posmatra iz posebne vizure koja pomera granice stvarnog i nestvarnog, pa i samim junacimanjihov život katkad liči na igru. Koristeći se metodom groteskne gradnje slika, Bulatović je ostvario upečatljivu sliku sveta koji deluje kao opomena, upozorenje na danas sve prisutniju opasnost od nasilja i terora.

Ljudi sa cetiri prsta

Ljudi sa četiri prsta 
Miodrag Bulatović
BIGZ Beograd
1976
Miodrag Bulatović (Okladi, kod Bijelog Polja, 20. februar 1930 — Igalo, 15. mart 1991) bio je srpski pisac i novinar. Važi za jednog od naših najboljih romansijera i najprevođenijih pisaca, iako je status njegove književnosti marginalizovan.
Godine 1975. objavljeno je "preko dvadeset" romana a u užem izboru našli su se Vojin Jelić: "Pobožni đavo", Niko Jovićević: "Madra oka", Dragoslav Mihailović: "Petrijin venac", Miodrag Bulatović "Ljudi sa četiri prsta", Radomir Smiljanić: "U Andima Hegelovo telo".
Žiri u sastavu Petar Džadžić, Muharem Pervić, Radovan Vučković, Vuk Filipović, Sreten Asanović, Milan Vlajčić i Žika Bogdanović svoju odluku doneo je većinom glasova. (P. Džadžić i M. Pervić nisu učestvovali u radu žirija a M. I. Bandić podneo je ostavku pa je na njegovo mesto pozvan M. Vlajčić.)
NIN od 1. februara 1976. donosi reči Miodraga Bulatovića o priznanju koje mu je dodeljeno:
"Ova nagrada je za mene, mogu otvoreno reći, prekretnica. To je istovremeno prvo umetničko i književno priznanje koje sam dobio posle punih dvadeset godina rada na književnosti. Srećan sam što je to nagrada lista u kome sam objavio svoje prve prozne sastave. NIN-ova nagrada je "naš Gonkur", u to nema sumnje, pa nije važan ni njen finansijski iznos..."
Književni junaci romana Ljudi sa četiri prsta pripadaju sloju odbačenih, bivših ljudi, propalih egizistencija. To je ceo jedan svet podzemlja ili, paralelni svet, sva istočnoevropska emigracija koja je našla utočište u zapadnoevropskim zemljama. Emigranti svih vrsta, čije je jedino zanimanje karađa, pljačka, nasilje i teror, glavni su junaci ove crne hronike Evrope. Vozovi, konclageri, svratišta, uglavnom na teritoriji Nemačke, jesu mesta na kojima se pojavljuju Bulatovićevi junaci. U Ljudima sa četiri prsta nema ni glavnog događaja ni glavnom junaka. U prvom planu je pojava ili fenomen emigracije, a kroz niz karakterističnih zgoda ukazuje se na politički i egzistencijalni vid ovog problema.
Čitav ovaj svet ubica, lopova, zločinaca Bulatović posmatra iz posebne vizure koja pomera granice stvarnog i nestvarnog, pa i samim junacimanjihov život katkad liči na igru. Koristeći se metodom groteskne gradnje slika, Bulatović je ostvario upečatljivu sliku sveta koji deluje kao opomena, upozorenje na danas sve prisutniju opasnost od nasilja i terora.


Ljudi sa četiri prsta Miodrag Bulatović NINova nagrada polovne knjige oštećene knjige stare knjige

Ljudi sa četiri prsta

Historija muzike I-II Josip AndreisAndreis, Josip, hrvatski muzikolog i povjesničar glazbe (Split, 19. III. 1909 – Zagreb, 16. I. 1982). U Zagrebu završio romanistiku (talijanski, francuski) na Filozofskome fakultetu i nastavnički odsjek Muzičke akademije. Kompoziciju je učio privatno kod I. Paraća. Najprije gimnazijski profesor (Šibenik, Herceg Novi, Split), potom profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1948–72). Redoviti član JAZU (danas HAZU), predsjednik Udruženja kompozitora Hrvatske (danas Hrvatsko društvo skladatelja) te dobitnik nekoliko nagrada, odličja i priznanja; 1975. dobio je Nagradu za životno djelo. Muzikološki rad J. Andreisa sastoji se od niza temeljnih studija o istaknutim glazbenicima hrvatske povijesti, I. Lukačiću (kritičko izdanje Šesnaest moteta, 1970), J. Albertiju, I. Paraću, J. Gotovcu i drugima, o problematici prvih hrvatskih glazbenih časopisa (Sv. Cecilija, Gusle, Glazba) u XIX. st. te rezultatima i zadatcima muzikologije u Hrvatskoj. Među prvima se u Hrvatskoj bavio i glazbenom estetikom (Uvod u glasbenu estetiku, 1944; Vječni Orfej, 1968). Andreis je najzaslužniji kao povjesničar glazbe bez premca u Hrvatskoj u XX. st. Njegova Povijest glazbe izašla je od 1942. do 1976. u četiri izdanja s različitim naslovima, da bi u posljednjoj verziji u tri sveska do danas ostala jedinom općom enciklopedijskom poviješću glazbe hrvatskog autora. Andreisovi historiografski uzori na tome području prije svega su francuske i talijanske povijesti glazbe iz prve polovice XX. st. (J. Combarieu, R. Rolland, A. Della Corte). Andreis je prvi moderni povjesničar hrvatske glazbe, a njegova Povijest hrvatske glazbe (od 1962. do 1982. u 2 hrvatska i 2 engleska izdanja) još je uvijek najstandardnije djelo hrvatske glazbene historiografije. Andreis je prvi u Hrvatskoj uveo znanstvene standarde u cjelovito poimanje povijesti glazbe od srednjeg vijeka do XX. st., zalažući se prije svega za provedbu načela o ravnopravnosti stilskih izbora i usmjerenja i za objektivnost u pristupu građi (djela, pojave, osobe, artefakti). Prvi je u Hrvatsku donio osnovne podatke o izvaneuropskim glazbenim kulturama i glazbi manjih europskih naroda. Danas je Andreisov stil pisanja i neoromantički svjetonazor, osobito u pogledu glazbe XIX. i XX. st., zastario, ali njegovi tekstovi i dalje pokazuju visok stupanj faktografske pouzdanosti i praktičke uporabivosti za ljubitelje glazbe i za profesionalce podjednako. Andreis je i prvi glavni urednik Muzičke enciklopedije u Hrvatskoj (I. izdanje u 2 sveska 1958–62).

Historija muzike I-II

Historija muzike I-II Josip Andreis
Andreis, Josip, hrvatski muzikolog i povjesničar glazbe (Split, 19. III. 1909 – Zagreb, 16. I. 1982). U Zagrebu završio romanistiku (talijanski, francuski) na Filozofskome fakultetu i nastavnički odsjek Muzičke akademije. Kompoziciju je učio privatno kod I. Paraća. Najprije gimnazijski profesor (Šibenik, Herceg Novi, Split), potom profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1948–72). Redoviti član JAZU (danas HAZU), predsjednik Udruženja kompozitora Hrvatske (danas Hrvatsko društvo skladatelja) te dobitnik nekoliko nagrada, odličja i priznanja; 1975. dobio je Nagradu za životno djelo. Muzikološki rad J. Andreisa sastoji se od niza temeljnih studija o istaknutim glazbenicima hrvatske povijesti, I. Lukačiću (kritičko izdanje Šesnaest moteta, 1970), J. Albertiju, I. Paraću, J. Gotovcu i drugima, o problematici prvih hrvatskih glazbenih časopisa (Sv. Cecilija, Gusle, Glazba) u XIX. st. te rezultatima i zadatcima muzikologije u Hrvatskoj. Među prvima se u Hrvatskoj bavio i glazbenom estetikom (Uvod u glasbenu estetiku, 1944; Vječni Orfej, 1968). Andreis je najzaslužniji kao povjesničar glazbe bez premca u Hrvatskoj u XX. st. Njegova Povijest glazbe izašla je od 1942. do 1976. u četiri izdanja s različitim naslovima, da bi u posljednjoj verziji u tri sveska do danas ostala jedinom općom enciklopedijskom poviješću glazbe hrvatskog autora. Andreisovi historiografski uzori na tome području prije svega su francuske i talijanske povijesti glazbe iz prve polovice XX. st. (J. Combarieu, R. Rolland, A. Della Corte). Andreis je prvi moderni povjesničar hrvatske glazbe, a njegova Povijest hrvatske glazbe (od 1962. do 1982. u 2 hrvatska i 2 engleska izdanja) još je uvijek najstandardnije djelo hrvatske glazbene historiografije. Andreis je prvi u Hrvatskoj uveo znanstvene standarde u cjelovito poimanje povijesti glazbe od srednjeg vijeka do XX. st., zalažući se prije svega za provedbu načela o ravnopravnosti stilskih izbora i usmjerenja i za objektivnost u pristupu građi (djela, pojave, osobe, artefakti). Prvi je u Hrvatsku donio osnovne podatke o izvaneuropskim glazbenim kulturama i glazbi manjih europskih naroda. Danas je Andreisov stil pisanja i neoromantički svjetonazor, osobito u pogledu glazbe XIX. i XX. st., zastario, ali njegovi tekstovi i dalje pokazuju visok stupanj faktografske pouzdanosti i praktičke uporabivosti za ljubitelje glazbe i za profesionalce podjednako. Andreis je i prvi glavni urednik Muzičke enciklopedije u Hrvatskoj (I. izdanje u 2 sveska 1958–62).


Historija muzike I-II Josip Andreis Andreis, Josip, hrvatski muzikolog i povjesničar glazbe (Split, 19. III. 1909 – Zagreb, 16. I. 1982). 

Branko KitanovićStaljingradska bitkaBranko Kitanović (Uroševac, 18. septembar 1935 — Beograd, 17. decembar 2011) bio je srpski i jugoslovenski književnik, publicista, prevodilac i novinar.Staljingradska bitka (rus. Stalingradskaя bitva, nem. Schlacht von Stalingrad) je bila glavna prekretnica u Drugom svetskom ratu, i smatra se najkrvavijom bitkom u ljudskoj istoriji. Trajala je od 17. jula 1942. do 2. februara 1943. godine.

Staljingradska bitka

Branko Kitanović
Staljingradska bitka
Branko Kitanović (Uroševac, 18. septembar 1935 — Beograd, 17. decembar 2011) bio je srpski i jugoslovenski književnik, publicista, prevodilac i novinar.
Staljingradska bitka (rus. Stalingradskaя bitva, nem. Schlacht von Stalingrad) je bila glavna prekretnica u Drugom svetskom ratu, i smatra se najkrvavijom bitkom u ljudskoj istoriji. Trajala je od 17. jula 1942. do 2. februara 1943. godine.


Branko Kitanović
Staljingradska bitka
Drugi svetski rat
SSSR
Nacistička Nemačka


Danilo NikolićFajront u GrgeteguIzdavač: Narodna knjigaGodina izdanja: 2002.Broj strana: 175.Pismo: ĆirilicaPovez: TvrdDanilo Nikolić (Split, 2. februar 1926 — Beograd, 6. februar 2016) bio je srpski književnik. On je jedan od najznačajnijih pripovedača i romanopisaca srpske književnosti druge polovine 20. veka, čije su knjige višestruko nagrađivane književnim nagradama. Njegov legat nalazi se u Udruženju za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat” u Beogradu.Već od prve stranice čitalac romana "Fajront u Grgretegu" oseća ruku majstora. Mada je mnogo toga drugačije nego u prethodnim knjigama Danila Nikolića (pre svega prostor u kome se zbivanja odvijaju), i ovde je stavljena u dejstvo ona pripovedačka tehnika koja čitaocu omogućava da se kroz priču kreće lako i da, neosetno, silazi u njene dublje slojeve. Pričajući naoko jednostavnu priču o ljudima jednog pokoljenja kome je bilo suđeno da živi u vrlo dramatičnom vremenu, opisujući trenutke u kojima oni osećaju kako životna radost iz njih prosto čili, Danilo Nikolić je ostao veran svom osnovnom načelu - roman treba da bude niz priča koje će povezati likovi i njihove sudbine. Zbog toga priča o Marku Prliću Firangi i njegovim prijateljima i protivnicima postaje i priča o čitavom jednom naraštaju koji u život ulazi sa mnogo poleta i vedrine da bi se, postepeno, pod udarcima svakovrsnih nevolja sve češće suočavao sa naličjem svega oko sebe. Drugim rečima, i priča u romanu "Fajront u Grgetegu" ima dva sloja. U jednom ćemo sresti junake kao mlade ljude, koji tragajući za ljubavlju, prepliću svoje sudbine i postaju zajednica koju mnogo toga i povezuje i razdvaja, a u drugom sloju Nikolićevi junaci su ljudi koji se opraštaju od ljubavi i od života. Mada će na samom kraju romana biti rečeno da "još nije fajront", junaci Nikolićevog romana su u toj meri u vlasti sopstvenog potonuća da ovu poruku, sasvim sigurno, ne primaju kao utehu. Jednostavno, Danilo Nikolić je ispričao priču o snazi ljubavi ali i priču o pustoši koja ostaje kada ljubav prođe.Priča u romanu Fajront u Grgetegu ima dva sloja. U jednom ćemo sresti junake kao mlade ljude koji, tragajući za ljubavlju, prepliću svoje sudbine i postaju zajednica koju mnogo toga povezuje i razdvaja, a u drugom sloju Nikolićevi junaci su ljudi koji se opraštaju i od ljubavi i od života. Mada će na samom kraju romana biti rečeno da "još nije fajront", junaci Nikolićevog romana su u toj meri u vlasti sopstvenog potonuća da ovu poruku, sasvim sigurno, ne primaju kao utehu. Jednostavno, Danilo Nikolić je ispričao priču o snazi ljubavi ali i priču o pustoši koja ostaje kad ljubav prođe.

Fajront u Grgetegu

Danilo Nikolić
Fajront u Grgetegu
Izdavač: Narodna knjiga
Godina izdanja: 2002.
Broj strana: 175.
Pismo: Ćirilica
Povez: Tvrd
Danilo Nikolić (Split, 2. februar 1926 — Beograd, 6. februar 2016) bio je srpski književnik. On je jedan od najznačajnijih pripovedača i romanopisaca srpske književnosti druge polovine 20. veka, čije su knjige višestruko nagrađivane književnim nagradama. Njegov legat nalazi se u Udruženju za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat” u Beogradu.
Već od prve stranice čitalac romana "Fajront u Grgretegu" oseća ruku majstora. Mada je mnogo toga drugačije nego u prethodnim knjigama Danila Nikolića (pre svega prostor u kome se zbivanja odvijaju), i ovde je stavljena u dejstvo ona pripovedačka tehnika koja čitaocu omogućava da se kroz priču kreće lako i da, neosetno, silazi u njene dublje slojeve. Pričajući naoko jednostavnu priču o ljudima jednog pokoljenja kome je bilo suđeno da živi u vrlo dramatičnom vremenu, opisujući trenutke u kojima oni osećaju kako životna radost iz njih prosto čili, Danilo Nikolić je ostao veran svom osnovnom načelu - roman treba da bude niz priča koje će povezati likovi i njihove sudbine. Zbog toga priča o Marku Prliću Firangi i njegovim prijateljima i protivnicima postaje i priča o čitavom jednom naraštaju koji u život ulazi sa mnogo poleta i vedrine da bi se, postepeno, pod udarcima svakovrsnih nevolja sve češće suočavao sa naličjem svega oko sebe. Drugim rečima, i priča u romanu "Fajront u Grgetegu" ima dva sloja. U jednom ćemo sresti junake kao mlade ljude, koji tragajući za ljubavlju, prepliću svoje sudbine i postaju zajednica koju mnogo toga i povezuje i razdvaja, a u drugom sloju Nikolićevi junaci su ljudi koji se opraštaju od ljubavi i od života. Mada će na samom kraju romana biti rečeno da "još nije fajront", junaci Nikolićevog romana su u toj meri u vlasti sopstvenog potonuća da ovu poruku, sasvim sigurno, ne primaju kao utehu. Jednostavno, Danilo Nikolić je ispričao priču o snazi ljubavi ali i priču o pustoši koja ostaje kada ljubav prođe.Priča u romanu Fajront u Grgetegu ima dva sloja. U jednom ćemo sresti junake kao mlade ljude koji, tragajući za ljubavlju, prepliću svoje sudbine i postaju zajednica koju mnogo toga povezuje i razdvaja, a u drugom sloju Nikolićevi junaci su ljudi koji se opraštaju i od ljubavi i od života. Mada će na samom kraju romana biti rečeno da "još nije fajront", junaci Nikolićevog romana su u toj meri u vlasti sopstvenog potonuća da ovu poruku, sasvim sigurno, ne primaju kao utehu. Jednostavno, Danilo Nikolić je ispričao priču o snazi ljubavi ali i priču o pustoši koja ostaje kad ljubav prođe.


Danilo Nikolić  
Fajront u Grgetegu
On je jedan od najznačajnijih pripovedača i romanopisaca srpske književnosti

Alan Ford - Gumiflexova osvetabroj 193Magnus i BunkerPrevod Nenad BrixyAlan Ford je italijanski strip, koji su stvorili scenarista Lučano Seki (pseudonim Maks Bunker) i crtač Roberto Raviola (pseudonim Magnus). Strip je politička satira koja kao osnovu radnje koristi parodiju na glamurozne tajne agente poput Džejmsa Bonda. Lik Alana Forda Magnus je nacrtao po uzoru na britanskog glumca Pitera O'Tula, dok je u liku Boba Roka dao sopstvenu karikaturu.

Alan Ford - Gumiflexova osveta

Alan Ford - Gumiflexova osveta
broj 193
Magnus i Bunker
Prevod Nenad Brixy
Alan Ford je italijanski strip, koji su stvorili scenarista Lučano Seki (pseudonim Maks Bunker) i crtač Roberto Raviola (pseudonim Magnus). Strip je politička satira koja kao osnovu radnje koristi parodiju na glamurozne tajne agente poput Džejmsa Bonda. Lik Alana Forda Magnus je nacrtao po uzoru na britanskog glumca Pitera O'Tula, dok je u liku Boba Roka dao sopstvenu karikaturu.


Alan Ford - Gumiflexova osveta
broj 193
Magnus i Bunker
Prevod Nenad Brixy

Frenk HerbertProrokPeščana planetaFrenk Herbert (engl. Franklin Patrick Herbert; Takoma, 8. oktobar 1920 — Medison, 11. februar 1986) je američki pisac naučne fantastike.

Prorok

Frenk Herbert
Prorok
Peščana planeta
Frenk Herbert (engl. Franklin Patrick Herbert; Takoma, 8. oktobar 1920 — Medison, 11. februar 1986) je američki pisac naučne fantastike.



Vinston Čerčil Drugi svetski ratBeograd, 1964.Tvrd povez, format 21 cmUkupno 4820 strana, 16 presavijenih listova s tablamaBogato ilustrovanoKomplet u ponudi dolazi bez zaštitnog omota.Predgovori srpskohrvatskom izdanju – Vladimir Velebit, Jože SmolePrevod dela: The Second World War. The gathering Storm; Their Finest Hour ; The Grand Alliance; The Hinge of Fate; Closing the Ring; Triumph and Tragedy – Winston S. ChurchillPrevod: Milica Mihailović, Vojislav Čolanović, Kaliopa Nikolajević, Svetomir NikolajevićI : Bura se spremaII: Njihov najlepši trenutakIII: Velika alijansaIV: Prekretnica sudbineV: Obruč se steže ,VI: Trijumf i tragedijaDrugi svetski rat je knjiga o istoriji perioda od kraja Prvog svetskog rata do jula 1945. godine. Knjigu je napisao Vinston Čerčil i uticala je na odluku da mu bude dodeljena Nobelova nagrada za književnost, 1953. godine.Čerčil je napisao knjigu, sa timom saradnika, koristeći svoje beleške i privilegovan pristup službenim dokumentima, dok je još uvek rado kao političar. Čerčil je u knjigama napisao istoriju iz ličnog ugla. On nije mogao da otkrije sve činjenice, kao što je upotreba Ultra elektronske inteligencije, što je moralo da ostane tajna. Sa istorijske tačke gledišta, knjige su stoga nepotpuni memoari jedne od vodećih ličnosti u ratu.Knjiga je doživela veliki uspeh u Velikoj Britaniji i SAD. Prvo izdanje se pojavilo u šest tomova; kasnija izdanja se pojavljuju u dvanaest i četiri toma, a tu je i izdanje iz jednog toma.

Drugi svetski rat

Vinston Čerčil 
Drugi svetski rat
Beograd, 1964.
Tvrd povez, format 21 cm
Ukupno 4820 strana, 16 presavijenih listova s tablama
Bogato ilustrovano
Komplet u ponudi dolazi bez zaštitnog omota.
Predgovori srpskohrvatskom izdanju – Vladimir Velebit, Jože Smole
Prevod dela: The Second World War. The gathering Storm; Their Finest Hour ; The Grand Alliance; The Hinge of Fate; Closing the Ring; Triumph and Tragedy – Winston S. Churchill
Prevod: Milica Mihailović, Vojislav Čolanović, Kaliopa Nikolajević, Svetomir Nikolajević
I : Bura se sprema
II: Njihov najlepši trenutak
III: Velika alijansa
IV: Prekretnica sudbine
V: Obruč se steže ,
VI: Trijumf i tragedija
Drugi svetski rat je knjiga o istoriji perioda od kraja Prvog svetskog rata do jula 1945. godine. Knjigu je napisao Vinston Čerčil i uticala je na odluku da mu bude dodeljena Nobelova nagrada za književnost, 1953. godine.
Čerčil je napisao knjigu, sa timom saradnika, koristeći svoje beleške i privilegovan pristup službenim dokumentima, dok je još uvek rado kao političar. Čerčil je u knjigama napisao istoriju iz ličnog ugla. On nije mogao da otkrije sve činjenice, kao što je upotreba Ultra elektronske inteligencije, što je moralo da ostane tajna. Sa istorijske tačke gledišta, knjige su stoga nepotpuni memoari jedne od vodećih ličnosti u ratu.
Knjiga je doživela veliki  uspeh u Velikoj Britaniji i SAD. Prvo izdanje se pojavilo u šest tomova; kasnija izdanja se pojavljuju u dvanaest i četiri toma, a tu je i izdanje iz jednog toma.


Limeni doboš

Ginter Gras